Moltonkova bajka

Priča je ovo o jednom malom vilenjaku velikih plavih očiju i dobrog srca.

twinkles4 (1)

Nekada je, kao bezimeni vilenjak, živio u vilinskom svijetu gdje je običaj da vilenjaci dobiju ime po svom talentu. No, naš vilenjak je imenovanja i zadatke, jednostavno, prespavao. Uvijek je bio pospan i po tome je bio poznat i u vilin svijetu.

Imao je dobru prijateljicu, također bezimenu vilu koja je bila svestrana i imala puno talenata pa joj nitko nije mogao dati ime. Oni su bili najčudniji par u tom čarobnom vilin svijetu jer su bili prave suprotnosti. On snen i usporen, a ona razigrana i stalno u pokretu.

stepica i molt

Bilo je vrijeme obavljanja poslova za dolazak proljeća i sve su vile i vilenjaci bili u strašnoj gužvi. Glavna vila u vilin svijetu zvana vila Svevidna je imala važan zadatak za jednog od svojih vilenjaka ali nitko nije bio slobodan. Osim Bezimenog koji je, naravno, drijemao. I vila Svevidna u toj nemoći odluči Bezimenom dati njegov prvi zadatak.

svevidna

-      Bezimeni probudi se! Djevojčica Magda je izgubila svoj prvi zubić. Moraš joj odnjeti ovaj zlatni novčić kako bi nastavila vjerovati u zubić vile.

Bezimeni zijevne i izusti

-      Dobro dobro, potrudit ću se izvršiti zadatak.

Krenuo je tako mali bezimeni vilenjak na put, a od silnog uzbuđenja zaboravio se javiti svojoj Bezimenoj prijateljici.  Zijevao je sve češće, a očni kapci mu bivali sve teži.

Zaustavi se i izusti sneno

-Stat ću ovdje na trenutak samo… samo na kratko…

Zatim uzme malo već otopljenog snijega i po umornim kapcima se umije.

-Uh, krila su mi jako teška…

Kad protrlja oči i ugleda da je već do grada stigao. Bezimeni je prvi puta bio u gradu i sve mu se činilo jako zamršeno.  Neke su ulice bile mračne i nije mogao dobro vidjeti kućne brojeve. Bio je uplašen i jako pospan. I tako je naš mali bezimeni vilenjak opet zaspao…

-Bezimeeniii! Beziimeeniii!

Odjednom začuje.

-Čula sam da si dobio svoj prvi zadatak, hajde, probudi se.

Bezimeni otvori oči i ugleda svoju dragu prijateljicu Bezimenu. Ona mu ispriča da je čula za njegov zadatak pa je požurila u obavljanju svojih zadataka kako bi mu mogla pomoći. I priznala mu je da se bojala da će on zaspati na putu…i bila je u pravu. Ali što Bezimeni nije znao, je da je on zaspao baš na pravom mjestu; Ispod Magdinog prozora!

Odlučili su zajedno izvršiti zadatak do kraja. Ušli su u Magdinu sobu i tada shvatili da uopće ne znaju gdje djeca drže zubiće. Od silne užurbanosti vila Svevidna je zaboravila dati taj naputak. Zavirili su u sve kutke, ladice, kutiju s igračkama…no, nigdje nije bilo zubića.

Bezimeni se vilenjačkim naporom penjao na krevet u potrazi, krila ga više nisu slušala od pospanosti. Kada se popeo dotaknuo je nešto jako mekano, ugodno i samo na trenutak je naslonio glavu kako bi uživao u toj mekoći i , naravno, opet zaspao!

-Beziimeni! Pa daj, probudi  se, imamo još puno pos…oh, što je ovo?

Vila Bezimena je isto pronašla nešto meko i tako toplo…

-Ne znam što je ovo ali mi se jako sviđa! Možda da se probam malo ušuškati i pokriti, samo na tren…

I tako je ona od silnih zadataka zaspala!

Bezimeni protrlja oči, začuđeno se osvrne oko sebe i susretne velike plave oči djevojčice Magde!

-       Jako si mi sladak, ti si mi najdraža nova igračka! Zubić vila je zaista velikodušna kada mi je ostavila tako prekrasnu novu igračku.

Kaže Magda i uzme Bezimenog u ruke i čvrsto ga zagrli.

Tek probuđeni Bezimeni progovori:

-       Nisam ja igračka djevojčice.

-       Pa ti pričaš! O pa onda zaista nisi igračka…a što si? – Reče Magda

-       Ja sam vilenjak.

-       Oooh pa to je prekrasno! Znam ti ja sve o vilenjacima iz maminih priča za laku noć.

-       I ne bojiš me se?

-       Zašto bih se bojala, pa vilenjaci su jako dobra mala stvorenja.

U to se začuje vila Bezimena ispod pokrivača

-       Magda! Pa ti nas ne bi smjela vidjeti!

-       Ne brini Bezimena, Magda zna sve o nama i ne boji se. Sigurno će nam dati svoj zubić a mi joj ostavimo novčić, zar ne Magda? – Reče Bezimeni

Magda posegne pod jastučić i pruži vili i vilenjaku svoj zubić a oni joj daju zlatni novčić.

Bezimeni Magdi zahvali na pomoći i ispriča joj cijelu priču. I začudo, dok je pričao, nije ni jednom zijevnuo. Pomisli da je možda ono mekano na čemu je spavao razlog zašto mu se više ne spava. Pa on se konačno uspio naspavati! Magda mu objasni da je to jastuk. Bezimeni nikada nije čuo za jastuk, on je spavao na laticama proljetnica, ispod gljiva ili na koricama drveta.

A Bezimena je isto tako pričala o nekoj stvari s kojom se pokrila i imala je neke slatke okrugle šare po sebi…. Magda joj objasni da je to njen najdraži pokrivač s točkicama.

-       Znate u blizini moje kuće postoji jedno mjesto gdje se pokrivači s točkicama i ti mekani jastuci proizvode.

Junaci naše priče odluče potražiti to mjesto i pozdrave se s djevojčicom Magdom.

Letjeli su okolo naokolo, oboje dobro naspavani i naišli na jednu malu tvornicu po imeni Molton. Kroz prozor ugledaju puno jastuka i pokrivača svih boja i veličina, a i našoj Bezimenoj se najviše svidio još jedan s točkicama.

Sretni se vrate u vilin svijet kako bi ispričali vili Svevidnoj o tom čarobnom mjestu, ali ona je to naravno sve već znala. Znala je kako Bezimeni izliječio svoju pospanost i kako je Bezimena konačno pronašla nešto što joj se zaista sviđa.

To veče okupi sve vile i vilenjake iz vilin svijeta na svečanoj ceremoniji dodjele imena.

-      Tebi Bezimeni dodjeljujem ime Moltonko. Bit češ čuvar te male tvornice, više nikada nečeš biti pospan i pazit ćeš da djeca uvijek imaju snage za igru i ples. – reče Svevidna i dotakne ga svojim čarobnim štapićem.

-      Vilo Bezimena, tražimo ti ime jako dugo, drago mi je da si konačno pronašla nešto po čemu želiš biti nazvana. Dodjeljujem ti ime Točkica. Učit ćeš malu djecu diljem svijeta o bojama i oblicima i to sve u njihovim snovima.

Moltonko i Točkica,  najbolji prijatelju i junaci naše priče su tako dobili svoja imena i svoja zanimanja.  Točkica pametna i vesela, a Moltonko sada odmoran i uvijek za igru i učenje. Upoznajte ih u klubu za djecu i mlade- Moltonko!